Od Kako činiti do Što činiti i od činjenja do bivstvovanja
Suvremena se znanost temelji na filozofiji „Kako činiti“. Znanstvenici ne postavljaju pitanje što činiti već jedino kako nešto činiti. Ova filozofija također utječe na ljude u industrijskim zemljama i oni prestaju postavljati pitanje što bi trebali činiti već jedino pitaju kako činiti ono što žele. Ova filozofija nije naročito dobra za život niti za svijet jer tako ljudi čine gluposti i stvaraju još više problema u svojim životima a također i u svijetu.
Ali i kad stvarno počnete razmišljati što trebate činiti, često, izuzevši svakodnevne potrebe, ne nalazite što biste trebali činiti. Ne otkrivate ništa osobito. I stoga prijeđete na razmišljanje o tome kako činiti ono što želite. I tako opet primjenjujete materijalnu logiku. U materijalnoj logici morate naći što je moguće veći i u budućnosti dalji cilj da biste se potrudili ostvariti ga. U životu to nije tako. Jedino što morate znati je što trebate činiti danas. Nije neophodno znati što činiti sutra. Međutim, ako svaki dan činite što trebate činiti, na koncu ćete ostvariti odličan život. To je logika života.
Znati što činiti danas ne znači da treba zanemariti sutra. Morate predmnijevati što će se dogoditi sutra. Dobro je pretpostaviti što će biti nakon vaše smrti. Trebate imati predodžbu o budućnosti a ipak ne morate znati što činiti sutra. Jedino morate znati što činiti u ovom trenutku.
Treba imati na umu da je većina ljudi na svijetu sasvim zaposlena čineći što je potrebno da bi živjeli svoje svakodnevne živote. Čak je i u industrijskim zemljama do prije stotinu godina to bilo tako. U današnje vrijeme možemo prilično komotno živjeti ne radeći ali to je samo stoga što koristimo naftu i plin. Bez nafte i plina, svi bi morali mnogo više raditi samo da bi živjeli svoj svakodnevni život. U Europi čak i siromašni žive u većem komforu nego kraljevi i kraljice u 18. stoljeću.
Istina je da ne moramo toliko raditi da bi živjeli svoje svakodnevne živote zato što imamo plin i električnu energiju koji obavljaju većinu rada. Imamo mnogo slobodnog vremena. Zato, kad nemate što činiti, morate početi Biti. Morate imati dobro držanje tijela s mirnim disanjem i meditirati. Održavajte ovu meditaciju dok činite što je potrebno da biste živjeli svoj svakodnevni život. Tada počinjete otkrivati što trebate činiti u svom životu.
Ono što je važno je da Bivstvovanje kreira Činjenje. Tako je sačinjen život. U materijalnoj znanosti činjenje stvara bivstvovanje. Nešto činite da biste stvorili materijalno postignuće. U životu, biti u dobrom tjelesnom stavu kreira ono što biste trebali činiti u životu.
Čišćenje
Čišćenje je jedna od najvažnijih tradicija japanske kulture. U Europi su bogati imali sluge za čišćenje pa se čišćenje smatra manje vrijednim poslom. Primijetio sam da neki Europljani odbijaju čistiti jer smatraju da je to za njih ponižavajuće. Nemaju ništa protiv kuhanja i izrade ili popravljanja stvari, ali ne žele čistiti.
Europska je klima uglavnom vruća i suha ljeti, a hladna i vlažna zimi. Takva klima nije naročito pogodna za bakterije tako da čišćenje nije bilo toliko važno za zdravlje. Zato je u Europi svrha čišćenja učiniti stvari ljepšima ili ugodnijima.
Japanska je klima uglavnom vruća i vlažna ljeti, a hladna i suha zimi. Takva je klima ljeti vrlo pogodna za razvoj bakterija i sitnih kukaca, a čak i zimi virusi i mrtva tjelešca bakterija i sitnih kukaca mogu stvarati probleme. Zato je u Japanu svrha čišćenja bila stvaranje okruženja dobrog za zdravlje. Stoga su svi Japanci, uključujući i siromašne, morali čistiti..Iz različite namjene proizašla je i različita metoda čišćenja.
U duhovnoj tradiciji japanske kulture, unutarnje čišćenje osobe naziva se MISOGI i jedna je od glavnih svrha meditacije. Odgovara europskoj psihoterapiji ali s različitom teorijom i metodama.
Mnogo je načina MISOGIJA a jedan od njih je čišćenje kuće ili dojoa rukom. Vrlo je važno čistiti rukom s vlažnom krpom. Više je razloga za to.
Opće je mišljenje da je Europa razvila dualizam. Dualizam znači da/ne, dobro/loše, plus/minus, pozitivno/negativno, itd. Gotovo svi Japanci misle da ovakav dualizam može izazvati sukob izvan i unutar osobe i pokušavaju naći rješenje unifikacijom. Tipična je ideja, „Apsolutni univerzum je Jedno. Zatim su dvije suprotne sile stvorile relativni svijet dualizma.“. Ovo ukazuje na tipičnu zabludu većine japanske i kineske filozofije. Ova zabluda vrlo je duboka zabluda na koju treba ukazati i ispraviti je.
Točno je da dualizam izaziva nepotreban sukob i nerazumijevanje ali unifikacija nije rješenje. Dualizam se temelji na Kartezijevom koordinatnom sustavu. Ako se povuče pravac i na pravcu odredi jedna točka, desno od točke naziva se plusom a lijevo od točke minusom. Ovo je osnovni matematički izraz dualizma. Tada je +1-1 = 0 a -(-)1 = +1. Ova je logika ušla i u naš jezik. Nije dobro znači loše. Nije loše znači dobro. To je problem dualizma.
U stvarnome svijetu postoje tri kategorije, loše, nije loše i nije dobro, i dobro. Stoga u stvarnom svijetu nije loše ne znači dobro. Niti nije dobro ne znači loše. Iz ovog je vidljivo da nam se jezik temelji na dualizmu.
Postoji ideja higijene čiji je smisao odstraniti ono što je loše za zdravlje. Ovakva ideja higijene također se temelji na dualizmu. Misli se da se dobro okruženje može stvoriti uklanjanjem lošeg. Koristi se logika NIJE LOŠE znači DOBRO. Svakako je važno odstraniti loše stvari ali to nije dovoljno. Moramo stvoriti dobro okruženje.
Život je u osnovi kemija. Treba napomenuti da se znanost prvo razvila s kemijom. Tek je nakon Newtona fizika postala temelj moderne znanosti. Danas se i kemija temelji na fizici. Međutim, prava je kemija neovisna o fizici. Velika je pogreška moderne znanosti da se sve obrazlaže fizikom. Kemija se temelji na IONIMA. Život se većinom temelji na ionima vode. Voda se vrlo lako ionizira i zato je voda temelj života.
2 H2O postaje H3O+ i OH-. Poticajno je za zdravlje kad je u zraku puno iona vode. Zato je stvaranje više iona vode osnovni način stvaranja dobrog okruženja.
Da bi se formirali ioni vode, važna je odgovarajuća vlažnost. Ako je zrak presuh, manje je iona vode. Ako je zrak prevlažan, čestice vode u zraku stvaraju veću kapljicu tako da je manja površina u doticaju sa zrakom, što rezultira manjim brojem iona. Najbolja je vlažnost između 50 i 70 posto.
Drugi čimbenik je materijal unutar kuće. Materijali koji upijaju i ispuštaju vodu su drvo i žbuka. Ova dva materijala koristila su se za kuće u cijelom svijetu. Kad je vlažnost velika, oni upijaju vodu, a kad je zrak suh, oni ispuštaju vodu u zrak. Kad drvo ili žbuka daju vodu zraku također stvaraju ione vode. Zato su drvo i žbuka vrlo dobri za zdravlje. Plastika često ispušta kemijsku isparinu koja je loša za zdravlje. Metal gotovo i ne ispušta kemijsku isparinu tako da metal nije loš ali nije niti dobar.
Treći čimbenik je vjetar. Kad je u zraku dovoljno vlage, vjetar može razbiti kapljice vode i stvoriti ione. Zato je vjetar ugodan kad je vlažnost velika.
Četvrti čimbenik je čišćenje rukom pomoću vlažne krpe. Trljanje površine bilo kojeg materijala vlažnom krpom stvara ione. Važno je da krpa nije premokra. Morate vrlo snažno izažeti krpu da iz nje iscijedite sav višak vode. Također je važno brisati površinu s dovoljno sile da bi razbili kapljice vode. Uobičajeni europski način čišćenja poda mokrom krpom na dugom dršku beskoristan je jer je krpa premokra te nema dovoljno trenja. Vrlo često mora se koristiti kemijsko sredstvo da bi se uklonila prljavština a to je sredstvo često loše za zdravlje. Stoga treba koristiti samo vodu i rukama snažno brisati. Također morate koristiti obje ruke da bi iscijedili višak vode iz krpe. To je tradicionalni japanski način koji je i znanstveno ispravan.
Istina je da je europska klima toliko povoljna da ovaj japanski način čišćenja nije apsolutno neophodan. Ipak, uvijek je bolje stvoriti okruženje dobro za zdravlje. Čišćenje rukom također pruža priliku za meditaciju. To je MISOGI čišćenjem.
Doshu, lipanj 2008.
Značenje Sensei
U Japanu tko god nešto poučava ima titulu sensei. Mladog odgajatelja u vrtiću od 20 godina roditelj od 50 godina može osloviti sa sensei jer cijeni činjenicu da mladi odgajatelj poučava njegovo dijete. To je slično upotrebi gospodin, gospođa, gospođica – samo označava poštovanje prema osobi. U Japanu, doktor ili odvjetnik su zvani sensei, jer se pretpostavlja da znaju više nego ostali. Pošto odvjetnici često postanu političari, tako se često čak i političare naziva sensei. Istina je da je riječ sensei u Japanu ponekad zloupotrebljavana. No, općenito, učenici širom svijeta oslovljavaju japanskog učitelja sa sensei.
Također, tu je pitanje što čini nekog sensei-em. Tko poučava, taj je sensei. No ako netko ne poučava, onda nije sensei. Ovisi o tome što netko poučava. Ako netko poučava aikido tehnike, onda je on sensei samo na tatamiju. Ako netko poučava samo nekoliko sati na tatamiju, nije praktično mijenjati njegovu titulu kada je i kada nije na tatamiju. Ljudi koje se naziva sensei trebali bi se ponašati kao učitelji i u svakodnevnom životu. Na taj način ljudi ih mogu zvati sensei-ima bez potrebe za mijenjanjem titule.
Tu se otvara novo pitanje: Kako se učitelj treba ponašati u svakodnevnom životu? Zen budizam krenuo je s idejom razumijevanja života. On pretpostavlja da kada netko razumije život, tada osjeća da je ponovo rođen. Sen znači prije, a Sei znači biti rođen. Tako sensei doslovno znači osoba koja je rođena prije. To rođenje je duhovno, a ne fizičko. Originalno značenje sensei-a je onaj koji je duhovno rođen prije drugih. Ako se držimo originalnog značenja, samo oni koji razumiju život bi se trebali zvati sensei, i sensei se ponaša kao učitelj 24 sata na dan, čak i u svom svakodnevnom životu.
Poštovanje je nekad bilo vrlo važno svim ljudima diljem cijelog svijeta. Trebamo poštovati ljudska bića, životinje, drveće itd. Drugim riječima, samo život i živa bića trebaju biti poštovani. Ne bismo trebali poštovati materiju. Čak ni u slučaju visoko-tehnoloških mašina poput Ferrari automobila ili velikih umjetničkih djela, nisu objekti ti koji trebaju biti poštovani, nego ljudi koji su kreirali te objekte. Poštujemo život jer je svaki život povezan s drugim životima i ti milijuni, bilijuni veza stvaraju i održavaju život na Zemlji. Poštovanje stvara bolje odnose između života i zato je poštovanje bilo, i jest, jedna od najvažnijih stvari u životu. Poštovanje zapravo znači ne uznemiravanje odnosa među različitim životima.
Kad se poštovanje iskazalo, to se zvalo čast. Ljudi su bili spremni umrijeti zbog časti jer su odnosi među životima bili esencijalni za opstanak ljudskih bića. Ovih dana i poštovanje i čast skoro su zaboravljeni jer smo razvili civilizaciju koja se bazira na oružju i materijalnom. Opstanak sada ovisi o oružju i politici, a ne više o odnosima među različitim životima.
Aikido je put (Do), i put bi se trebao održati u aikido vježbanju. Osoba koja se drži puta zove se Doshu. Doshu ima dva različita značenja na Japanskom. Prvo je ‘majstor puta’, a drugo ‘čuvar puta’. Razlika je u tome da može biti samo jedan majstor puta, ali mnogo čuvara puta. Učitelj na vrhu bilo koje aikido organizacije bi se trebao zvati doshu – čuvar puta – ali zapravo mnoge aikido organizacije nemaju doshu-a. To je zato što većina japanskih učitelja zapravo slijedi učenje nekog drugog, naročito Moriheia Ueshibe, iako je on mrtav. Također ima učitelja koji ne slijede nekog određenog učitelja, nego umjesto toga slijede neku ustanovljenu filozofiju. Ni oni nisu čuvari puta. Zato ne postoji mnogo doshu-a u aikido svijetu. Učitelj je doshu samo kada poučava potpuno neovisno od bilo kakvih filozofija ili drugih učitelja, uključujući i preminule.
Doshu
Što je Aikido?
Na našoj su se planeti ljudi nekad borili mačevima svih vrsta i oblika, kopljima i raznim drugim oružjem. Kad im ništa drugo od oružja nije bilo pri ruci, boksali su ili se hrvali. Tehnike tih borbi su diljem svijeta bile skoro iste sve dok čovjek nije izumio vatreno oružje. Uporaba vatrenog oružja u borbi u potpunosti je izmjenila način na koji su se dalje vodili ratovi.
Godine 1543. portugalci su u Japan uvezli vatreno oružje. Vrlo brzo, japanci su ga počeli sami proizvoditi za svoje potrebe. Oko 1590. godine, pištolji i kubure su se počele koristiti u ratovima i pokazali su se daleko efikasnijima od tradicionalnog oružja iako je njihova proizvodnja bila dosta ograničena a time i iskoristivost.
Oko 1600.-te Japanom je zavladao klan Tokugawa koji je uspio zasnovati sistem dominacije koje je osnovu činio tradicionalni ratnik, samuraj. Da bi uspjeli stabilizirati tako zasnovanu diominaciju, zabranili su proizvodnju i uporabu pištolja kao i svu komunikaciju sa vanjskim svijetom. Skoro punih 250 godina su na taj način imali priliku razvijati klasične borbene metode, bez vatrenog oružja, dok su u Europi istovremeno usavršavali vatreno oružje kao glavni oblik naoružanja tijekom ratovanja.
Nakon 1800.-te europljani su krenuli u koloniziranje Kine i Japan ih u početku nije interesirao budući je bio daleko manji od Kine. Sjedinjene Američke Države su također željele sudjelovati u kolonizaciji Kine i planirali su iskoristiti Japan kao odskočnu luku na tom putu. Američka je mornarica oko 1860.-te stigla u Japan i prisilila cara da jednu luku da SAD-u kao njihov teritorij. Kako su i europske države željele iskoristiti Japan za svoju odskočnu luku prema Kini, Japan se našao u opasnosti da bude koloniziran poput Kine, zato su odlučili stvoriti snažnu vojsku koja bi se mogla suprotstaviti SAD-u i Europi. Mačevi su bili zabranjeni i vojska je uvela vatreno oružje za svoje naoružanje.
Klanovi samuraja, koji su se držali tradicionalnih tehnika mačevanja, nisu bili zadovoljni zabranom i pokušali su održati tradicionalan način vježbanja. Jedna od mogućnosti bila je prevesti tradiciju u sportsku disciplinu. To je rezultiralo pojavom juda, kenda i kasnije karatea, a sveučilišni studenti su vrlo rado prihvatili takav sportski pristup borilačkim vještinama. Borilačke vještine koje nisu željele slijediti sportski, natjecateljski duh nazvane su kobudo ili jujitsu. Jedna jujitsu vještina zvala se Daitoryu Jujitsu i to je tehnička osnova aikida. Ovdje je bitno naglasiti da su se judo i karate tehnike razvile iz borilačkih vještina koji nisu koristile mač i zbog toga karate ima tehnike borbe sa štapom ali ne i mačem. Kendo je vještina borbe s mačem ali se razvio u sportsku disciplinu. Daitoryu Jujitsu je osmislila osoba koja je bila vična tehnikama mačevanja, razvila je tehniku borbe bez oružja, ali baziranu na svom znanju borbe mačem. Shodno tome, Daitoryu Jujitsu tehnike su izrazito različite od tehnika juda ili karatea, dok su istovremeno vrlo slične kendo tehnikama.
Kako su se vremenom vježbale tehnike Daitoryu Jujitsu, osnova borbe mačem zaboravljena je i napuštena u korist osnova ulične borbe koja je postajala sve naglašenija. Nakon 2. svjetskog rata, javila se u Japanu sveopća ideja ne-borenja i da ljudi ne trebaju posjedovati niti vatreno niti hladno oružje. Ljudi su počeli razmišljati na koji bi se način mogle voditi ulične borbe bez ikakvog oružja ili eventualno samo sa štapom i nožem. Takva je situacija pogodovala pojavi novog imena – Aikido. Ideja aikida je bila kontrolirati situaciju bez borbe. Taj je mentalitet odgovarao društvenim kretanjima u SAD-u i Europi nakon 1960-te i aikido je bio prihvaćen kroz filozofski pogled na svijet. Sama ideja rješavanja konflikta bez borbe postala je dio filozofije aikida.
Sve to je dovelo do ideje samoobrane. Što je to samoobrana? Nema razlike između napada i odbrane. Kad netko poduzme određene radnje prema drugome, to se zove napad. Kada druga osoba poduzme iste te korake, to se zove obrana. Obrana je dozvoljena samo u slučaju napada. Kad napad dolazi bez oružja, moguće je čekati dok sam napad ne počne i tad nešto poduzeti protiv njega. Ali ako se napad izvodi pištoljem ili nekim drugim visoko razvijenim vatrenim oružjem, gotovo je nemoguće obraniti se nakon što je napad već počeo. Jednostavno osoba mora pucati prije no što je na nju ispaljen hitac.
Sada je postalo izuzetno bitno pravilno procijeniti namjere drugih. Ako netko ima pištolj, policajac će posumnjati u njegove namjere i trenutno će zahtijevati da osoba odbaci pištolj i digne ruke u vis. Što bi trebao policajac učiniti ako je mračno? Možda će bit prisiljen pucati prije no se javi mogućnost da se na njega puca. Tad se javlja pitanje je li policajac pravilno procijenio situaciju ili nije.
Kada su u pitanju dvije suverene zemlje, pitanje napada i obrane od vitalnog je značenja. Ako je država napadnuta a ne zna od strane koga, može zaključiti kako je to učinila neprijateljski raspoložena država i napasti ju u ime obrane. Takav bi se postupak između dva ljudska bića nazvao osvetom, a to je zabranjeno zakonom. Budući da država kažnjava kriminalce, žrtve se ne moraju oslanjati na osvetu. Kako iznad dvije zaraćene države nema nikog od autoriteta, osveta je dozvoljena. A nije lako uočiti razliku između osvete i obrane. Cijeli problem se bazira na tome da je čin napada, osvete i obrane jedan te isti. To samo ovisi o načinu na koji se problem interpretira.
Sa aikidom je moguće stvoriti potpuno nov filozofski pristup. Aikido ne mora biti samoobrana. Obrana je isto što i napad. Aikido je put, način na koji se stvori situacija u kojoj je teško napasti. A ako ne dođe do napada, obrana nije ni potrebna. Ja smatram da je to jedini put mira.
Čaj i Aikido
Prije 2000 godina u Kini se razvio i kultivirao uzgoj čaja – u početku u medicinske svrhe. Budistički su ga svećenici prije skoro 1500 godina donijeli u Japan kao lijek gdje su ga počeli uzgajati i piti, ne samo u medicinske svrhe, već i kao dnevni napitak.
Kroz filozofiju zena razvila se oko 1300. godine Japanska Ceremonija Čaja. Matcha (čisti čaj) se koristi za Ceremoniju čaja dok se ryokucha (zeleni čaj) ili bancha (suho lišće čaja) u Japanu koristi u pripremi dnevnog napitka. Matcha je prilično skup čaj i samim tim se normalno koristi samo u ceremoniji čaja. Ryokucha (green tea) se koristi u svakodnevnoj uporabi ali se mora popiti čim se skuha. Bancha (dried tea) se može piti i par sati nakon što je skuhan tako da je daleko praktičniji od ryokucha čaja. A i jeftiniji je no ryokucha.
Već par tjedana za redom pijem matcha čaj svako jutro i ustanovio sam da ga je u stvari daleko lakše pripremiti nego zeleni čaj ili kavu. To je zbog toga što se matcha priprema u šalici i ne postoji ništa što bi se trebalo baciti. Zeleni čaj ili kava se, na protiv, moraju skuhati u posudi u kojoj ostaje soc ili listovi čaja koji se nakon ispijanja moraju baciti. Isto tako se matcha priprema samo u pojedinačnim šalicama dok se zeleni čaj ili kava mogu pripremiti za više šalica odjednom, što znači da je jednostavnije pripremiti ispijanje matcha čaja za jednu osobu, a zeleni čaj ili kava su jednostavniji kad ima više osoba. Matcha je najbolji za zdravlje iako ni zeleni čaj nije mnogo slabiji. Ovdje bi se moralo reći da kava možda nije baš najbolja što se zdravlja tiče.
Fundamentalno je pitanje treba li osoba živjeti sama ili u grupi. U tradiciji meditacije, osoba bi trebala uspostaviti samotan način života, a to odgovara mentalitetu borilačke vještine. Osoba koja se bavi borilačkom vještinom je u suštini samotna individua i to je razlog zbog kojeg se ona ne može smatrati vojnikom. Vojnik je dio grupe koja se zove vojska. Borilačka se vještina u suštini protivi vojnom ustroju.
Zen mentalitet ili borilačka vještina imaju nešto zajedničko sa europskom aristokracijom, koja je bazirana na vlasništvu, posjedu koji se sastoji od zemlje i kuće. Podjela vlasništva, zemlje i kuće je u Engleskoj bila zakonom zabranjena, tako da je otac bio prisiljen da odabere sina kojem će ostaviti cjelokupno imanje u vlasništvo. Da bi udobno živjele, kćeri su se morale “dobro udati”. Drugi su sinovi morali stupiti u vojsku ili pristupiti crkvi da bi si mogli osigurati sredstva za život. U suprotnom bi sva ostala djeca ovisila od najstarijeg brata. Nasljedna aristokracija bila je usamljena na svojim položajima, a to je rezultiralo mentalitetom koji je sličan po karakteru mentalitetu osobe koja se bavi borilačkom vještinom. Gospoda su se morala naučiti koristiti mačem i vatrenim oružjem i uvježbavati da bi bili u stanju zaštiti sebe i svoj posjed.
Običan je svijet ili seljaci, morao živjeti u zajednici da bi bili sposobni proizvesti hranu, a daleko je logičnije i produktivnije zajednički raditi kad se netko bavi poljoprivredom. Može se uočiti da je širom svijeta kultura običnog svijeta i seljaka (ratara) bazirana na životu u zajednici. U Japanu je izuzetno snažno naglašen kontrast kulture zajednica ratara i običnog svijeta naspram individualističke kulture zena i borilačkih vještina. No unatoč tog jaza, japanac može biti potpuni individualist, poput osobe koja se bavi borilačkom vještinom ili prakticira zen, a da istovremeno uživa u onom što može pružiti manje zahtjevna kultura života u zajednici.
U posljednjih se 100 godina poljoprivreda iz korijena izmjenila. To više nije grupna aktivnost bazirana na zajednici, već je to postala industijska aktivnost koju provodi sam vlasnik. Mašine i kemikalije izmjenile su poljoprivredu, zaboravljen je život u grupi i ljudi su počeli živjeti kao pojedinci. Suživot je postao nešto što se mora tolerirati. Ako netko ima novaca, želi živjeti sam ili samo sa nekim koga voli. No postane li takav život u zajednici pretežak, pojedincu uvijek ostaje opcija samostalnog življenja. Samostalan život postao je filozofska osnova ljudskog življenja i tako je na neki način svatko od nas postao aristokrat
U Japanu su, oni koji su se bavili borilačkim vještinama, slijedili put samostalnog življenja i time prigrlili zen i ceremoniju čaja. Nakon što osoba postigne svoj cilj (osamostaljenog) samotnog života, shvati da je hrana jedino što joj je potrebno za život. Moguće je pojedincu proizvesti hranu, ali je daleko lakše proizvesti hranu u zajednici s drugima. Tako da su, bez obzira što su kao sljedbenici borilačke vještine postigli svoj cilj samotnog života, svi završili u zajednici s nekom grupom seljaka. Završili su svoj život kao seljaci. To je tradicija japanske borilačke vještine.
A to se također dogodilo i s aikidom. Ueshiba Morihei je počeo prakticirati borilačke vještine, a njegov učitelj, Takeda Sokaku bio je tipičan individualist. Putovao je sam i bio je vrlo neugodnog, lošeg karaktera. Iako je Ueshiba neizmjerno cijenio Takedine tehnike, nije mogao prihvatiti njegov način života, tako da se prestao baviti borilačkom vještinom i umjesto toga se pridružio religijskoj grupi zvanoj Omotokyo. Osnova religije Omotokyo bila je u stvaranju zajednice bazirane na poljoprivredi. Na žalost je u to vrijeme, 1900te, japanska vlada pokušavala promovirati industriju na račun uništavanja poljoprivrede. Kad je na kraju Omotokyo religija bila zabranjena, Ueshiba se morao odreći i toga. To je razlog zbog kojeg je Ueshiba počeo podučavati aikido. Njegova je ideja bila stvoriti i omogućiti pravilan način života kroz bavljenje borilačkom vještinom. Godine 1930. je počeo kupovati zemlju u provinciji Iwama, da bi mogao proizvoditi hranu kao dio vježbe (iz) borilačke vještine. Nazvao je to Takemusu Aiki (aikido koji proizvodi hranu) i na tom zemljištu je zapravo izgradio dojo i kuću i podučavao aikido nekolicini studenata. Ti studenti koji su učili aikido u pokrajini Iwama između 1935 – 1950, su postali prvim učiteljima aikida, koji su tada otišli podučavati i razvijati aikido diljem svijeta.
Logika je borilačke vještine započeti život kao pojedinac, a završiti ga u stilu života zajednice, životom koji proizvodi hranu. Dakako, postoje dva načina zajedničkog života. Jedan se sastoji u proizvodnji hrane, a drugi u stvaranju vojne sile. Ljudska bića trebaju hranu. Netko hranu može proizvoditi, a netko pak može otimati hranu od drugih. Jedan način treba poljoprivredu ne bi li se proizvela hrana, a drugi način treba vojsku da bi tu istu hranu mogao oteti od drugih. Shodno tome, zajednice koje proizvode hranu i zajednice koje tu hranu otimaju nužno se suštinski razlikuju. U industrijskim su zemljama vlade odlučile radije uzimati hranu od drugih, nego ju proizvoditi sami. Politički bi to možda mogla biti i pravilna odluka budući da, ako jedna zemlja samo proizvodi hranu, druga bi mogla doći i uz pomoć snažne vojske preoteti svu tu hranu koju su proizveli.
Osnovno pitanje koje se postavlja je želi li se živjeti životom baziranom na ratu ili miru. Ako se žele stvoriti uvjeti za život baziran na miru, mora se vlastita hrana proizvoditi na vlastitom tlu, a vlastita pak zemlja može biti ona u privatnom vlasništvu, neke zajednice ili države. Ako je nečija vlada orijentirana prema ratu, pojedinac je prisiljen uzgajati hranu na vlastitom zemljištu, budući da vlada preferira uništenje poljoprivrede i uvoz hrane iz inozemstva. Prirodno, vlada treba snažnu vojsku da osigura kako bi tako nešto mogla i učiniti.
Kako u Japanu nije bilo strane invazije u periodu od 1350. (Mongolska invazija) do 1850. (USA), japanska se kultura razvila u bezbrižnom okruženju, bez straha od strane invazije, tako da je jedini način da se dođe do hrane bio proizvesti je u samom Japanu. I to je razlog zbog kojeg oni koji se bave borilačkim vještinama završe tako što osnivaju poljoprivredne zajednice. Nasuprot ovome, u Europi su se događale invazije kroz cijelu njenu povijest sve do današnjih dana. Prirodno je dakle da su vlade morale neprestano pokušavati i razvijati što snažniju vojsku, a da bi to postigle morale su razviti industriju i znanost.
Da bi tako nešto postigle, vlade su uništile poljoprivredu. Nije na meni da kažem što bi vlada trebala učiniti. Jedino me zanima na koji bih način ja trebao živjeti, a ja vjerujem da je to put borilačkih vještina i meditacije. I tako svako jutro ja pijem čaj sam, budući da moja žena više voli započeti svoje jutro šalicom kave.
Otomo?
Otomo je japanska tradicija majstora borilačkih vještina. Često se brka s uchideshijem (privatnim učenikom), stoga što često jedan od uchideshija igra otoma. Otomo se obično smatra metodom treninga za uchideshija. To znači brinuti se za majstora poput sluge.
Dakako, postoji dublji smisao prakse otomo. Majstori borilačkih vještina često su doživljavali prosvjetljenje u meditaciji. Prosvjetljenje znači da netko postaje svjestan svog unutarnjeg svijeta i shvaća da je promatranje vlastitog unutarnjeg svijeta jedini način da bi se vlastiti život razvijao u skladu s istinom. Neki plesači, slikari, glumci, glazbenici i oni koji prakticiraju meditaciju, postigli su to stanje. Promatranje unutarnjeg života daje osjećaj dobrobiti, tako da pojedinac ne čezne za prijateljstvom i društvenim životom. Uz temeljne životne aktivnosti poput hranjenja, pića, seksa, šetnje, uživa jedino u svom poslu izvedbe vještine i u podučavanju. Iz toga mogu proizaći nesporazumi s drugim ljudima zbog nedostatka prijateljstva i društvenog života. Ljudi to mogu protumačiti kao hladnoću ili nepristojnost. Zbog toga majstor treba otoma, osobu koja može stvoriti most između njega i drugih ljudi.
Majstor nije zainteresiran za društveni razgovor, ali je uvijek spreman podučavati ili odgovoriti na pitanja. Prisutnost otoma sprječava društveni razgovor, ali daje mogućnost postavljanja pitanja. Mnoge večere nastavljaju se društvenim razgovorom koji traje sat ili dva. Otomo može odvesti majstora kući, bez da ometa druge koji uživaju u razgovoru.
Naravno, u svakodnevnom životu otomo također može prakticirati meditaciju dok boravi s majstorom. Nije bitno da li netko jest ili nije prosvijetljen, stoga što nitko ne zna kako se prosvjetljenje događa, a ni kako prosvijetliti druge. Važno je shvatiti život nakon prosvjetljenja. Svi filozofi i umjetnici završavaju tako da žive na način koji je u skladu sa životom nakon prosvjetljenja. To znači da je život nakon prosvjetljenja prirodni cilj ukupnog ljudskog razvoja. U tome je vrijednost prosvjetljenja i meditacije.
Kumiwaza – Hitoriwaza – Tsuzukiwaza
Uvod
Od samog se početka aikido tehnike uče kroz rad sa partnerom. I to je odličan način na koji se počinje sa učenjem, jer tada međuljudski odnos postaje bitan koliko i sama tehnika. Druge borilačke vještine započinju sa učenjem tehnika ne uzimajući u obzir međuljudske odnose. Kad se želi istrenirati tehnika, trenira je borac sam za sebe ili sa materijalnim. Prije 2. svjetskog rata u Japanu je živio veliki šampion juda koji je za treninge svojih judo tehnika koristi pravo drvo. Mnogi veliki kineski kung-fu znalci koristili su drvene lutke ili drvene plohe i na njima vježbali svoje tehnike. Još jedan način vježbanja postoji bez ikakvih međuljudskih odnosa, a to je rad s partnerom koji uopće ne reagira i na taj način se partner ponaša kao materijalan. Često se u raznim sportovima trenira s partnerom koji se opire. No kad se netko opire cijelo vrijeme, ni tu ne možemo govoriti o nekim međuljudskim odnosima.
Vježbanjem tehnika bez međuljudskih odnosa može neku osobu navesti da se ponaša poput oruđa ili robota. Netko bi nesvjesno mogao zaključiti da tehniku treba koristiti za borbu, na sličan način na koji čovjek za borbu koristi pušku ili vlada koja koristi vojsku ili tajnu službu da bi pobjedila u ratu koji vodi. Ako se materijalno oružje primjeni protiv ljudskih života, to materijalno oružje određuje sudbinu ljudskih bića. To će dovesti do uništenja čovječanstva i ljudskih života. Način na koji se vježbaju aikido tehnike održava opstanak čovječanstva kao osnove opstanka svijeta.
Kumiwaza
Većina borilačkih vještina i sportova započinje s podučavanjem na način da početnik/ca uči tehnike sam za sebe. Kako je izuzetno teško vježbati sam, kao jedinka, partner se koristi kao lutka. Poneki put koriste materijal, umjetnu tvar poput lopte za probadanje ili slamnate lutke umjesto partnera i na taj način često tretiraju partnera kao materijalno i tad ne postoji nikakav međuljudski odnos među njima. Međutim, aikido tehnike je nemoguće uvježbavati koristeći partnera poput ičeg materijalnog. Aikido od početka kreće sa vježbama u dvoje, tako da se odmah suočava sa poteškoćom međuljudskih odnosa i uči se kako ih treba razriješiti. Tehnike aikida nisu zamišljene kao nešto što treba primijeniti protiv materijalnog već su dio međuljudskih odnosa stvarnoga života. To se naziva kumiwaza. Kumi na japanskom znači par, dvoje, a waza znači tehnika. Tako aikido trening počinje sa kumiwazom. Znači vježba dva ljudska bića među kojima postoje ljudski odnosi.
Hitoriwaza
Da bi se naučila i postigla preciznost u pokretima zgodno je vježbati pokrete sam/a za sebe i to se naziva hitoriwaza. Hitori znači sam. Hitoriwaza se može koristiti kao pomoć za kumiwazu. Hitoriwaza se može vježbati s partnerom ako partner hoće pomoći, tj. pomaže. Vježbanje hitoriwaze s partnerom, a bez međuljudskih odnosa nije kumiwaza. Slično obiteljskom životu, postoji veliki broj promjena u ljudskom životu i treba nastojati živjeti svaku situaciju. Kumiwaza je vježbanje različitih tehnika u raznim situacijama međuljudskih odnosa u paru. Dok nema pravog odnosa, tehnika postaje hitoriwaza. To je poput vremena kad se sjedi sam/a, a to vrijeme pomaže vašem obiteljskom životu. Postoje aikido vježbe i vježbe zdravlja kao uvodne vježbe samih hitoriwaza.
Tsuzukiwaza
Nakon naučenih mnogih kumiwaza, treba naučiti kako izvoditi različite tehnike jednu za drugom. Ovakav način vježbanja uči razumijevanju međuljudskih odnosa i značenja tehnika. Moguće je kreirati grupe tehnika u slijedu da bi se moglo vježbati na taj način. To se naziva tsuzukiwaza. Tsuzuki znači kontinuitet, slijed, a waza znači tehnika. Tehnike bi u jednoj grupi trebale stvoriti harmonijski slijed. Neke od njih su postale dio aikido vježbi od 1975, a sad je vrijeme da ih se obnovi. Prvo su bile imenovane tsuzukiwaze, a trebale su biti harmonične i lagane za upamtiti. Do sada sam složio 33 harmonične tsuzukiwaze, ali je uvijek moguće stvoriti još. Također je moguće modificirati svaku tsuzukiwazu da bi se učinile više harmoničnim ili jednostavnijim za izvođenje.